Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1196/09, rješavajući apelaciju Anadina Mujanovića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

 

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Seada Palavrić, dopredsjednica

Mirsad Ćeman, sudac

Zlatko M. Knežević, sudac

 

 

 

na sjednici održanoj 26. siječnja 2012. godine donio je

 

 

 

 

 

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Anadina Mujanovića, Nijaza Fazlića i Siniše Jankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000471 od 14. siječnja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-K-08-000006 od 7. srpnja 2008. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.                  Uvod

1.             Anadin Mujanović, Nijaz Fazlić i Siniša Janković iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Fahrija Karkin, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 22. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000471 od 14. siječnja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-K-08-000006 od 7. srpnja 2008. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora apelantima prema pravomoćnoj presudi Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.

 

II.               Postupak pred Ustavnim sudom

2.                  Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1196/09 od 13. svibnja 2009. godine odbio kao neutemeljen zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3.             Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 25. listopada 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4.             Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. studenoga 2011. godine, Kantonalni sud 29. studenoga 2011. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 6. prosinca 2011. godine.

5.             Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su  apelantima 8. prosinca 2011. godine.

III.           Činjenično stanje

6.             Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7.             Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-08-000006 od 7. srpnja 2008. godine apelant Mujanović proglašen je krivim za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina, a apelanti Fazlić i Janković za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. i u svezi sa člankom 33. KZFBiH, te im je izrečena kazna zatvora u trajanju od po jednu godinu i šest mjeseci.

8.             Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je uz optužnicu Kantonalnog tužiteljstva, koja je potvrđena 14. ožujka 2008. godine, dostavljen dopis da se kazneni postupak protiv apelanata Fazlića i Jankovića spoji sa kaznenim postupkom protiv apelanta Mujanovića. Dalje, na temelju obimne dokazne građe koja je ocijenjena na glavnom pretresu dokazano je da su se apelant Fazlić kao načelnik Odjela za posebne namjene i apelant Janković kao šef Tima za droge u odjelu u kojemu je apelant Fazlić bio šef, iako su znali i raspolagali povjerljivim informacijama da E.S., apelant Mujanović i M.H. čine skupinu za vršenje kaznenih djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, sastali sa E.S. i prihvatili dogovor da njemu, apelantu Mujanoviću i M.H. omoguće nesmetanu prodaju opojnih droga garantirajući mu da ih neće kontrolirati, te da se, u slučaju da budu imali problema, obrate apelantu Jankoviću. Dalje, apelanti Janković i Fazlić su E.S. i apelanta Mujanovića savjetovali da češće mijenjaju brojeve mobilnih telefona, a apelant Janković je obavještavao E.S. o aktivnostima službenika MUP-a Tuzlanskog kantona, a E.S. zatim apelanta Mujanovića. Ovakav zaključak utemeljen je na iskazu E.S. koji je sa Kantonalnim tužiteljstvom zaključio sporazum o priznanju krivnje, te na iskazu svjedoka S.K., inspektora MUP-a Tuzlanskog kantona, kao i iskazu svjedoka A.P. Apelanti Fazlić i Janković su u svojim obranama potvrdili da su se sastajali sa E.S., ali da bi dobivali informacije za koje je E.S. isplaćivan, a naknada odobravana sukladno zakonu. Međutim, svjedok E.S. je izričito izjavio da ga nije zanimao novac od naknada i da je od apelanata Fazlića i Jankovića, policijskih službenika, za ponuđene informacije tražio slobodnu prodaju droge na razdoblje od godinu dana. Dalje, ukazano je da su neutemeljeni navodi apelanata Fazlića i Jankovića da nisu imali saznanja o tome da svjedok E.S. i apelant Mujkanović nabavljaju i prodaju drogu, s obzirom na iskaz svjedoka R.M., A.I., S.K. i M.M., svi policijski službenici – ovlaštene službene osobe, a koji su potvrdili da je apelant Janković obaviješten da apelant Mujanović i E.S. prodaju drogu, a povodom kaznene prijave V.J. koji je prijavio kazneno djelo iznude jer su ga, zbog neizmirenog duga za drogu, u stanu pretukli apelant Mujanović, svjedok E.S. i M.G. Svjedoci A.P., A.S. i A.P. su u svojim iskazima potvrdili da je između svjedoka E.S. i apelanata Fazlića i Jankovića postignut dogovor o slobodnoj prodaji droge. Način na koji je uspostavljana suradnja između E.S. i apelanata Fazlića i Jankovića utvrđen je na temelju iskaza svjedoka M.K. i S.M. Na temelju iskaza svjedoka, također policijskog službenika S.K., utvrđen je način rada u Odjelu za posebne namjene, a time i apelanata Fazlića i Jankovića. Također, na temelju iskaza svjedoka Z.S., A.Š., N.B., D.S., S.J. E.M., E.G., svi istražitelji u Odjelu za posebne namjene, zaključeno je da su apelanti Fazlić i Janković imali saznanja i obavještenja kao i svi policijski službenici MUP-a Tuzlanskog kantona da se svjedok E.S. i apelant Mujanović bave prodajom droge i da su organizirali skupinu za prodaju. Sud je prihvatio navode obrane apelanata Fazlića i Jankovića da policijski službenici u operativnom radu moraju koristiti izvore iz kriminalnih sredina. Međutim, apelanti Fazlić i Janković, policijski službenici, u suradnji sa svjedokom E.S. i apelantom Mujanovićem, za koje su znali da neovlašteno prodaju drogu i da su organizirali skupinu za vršenje kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, bili su dužni uzdržati se od davanja savjeta, obećanja i garancija da policija u određenom vremenu neće preuzimati zakonske mjere prema njima i davati im informacije o preuzetim policijskim aktivnostima, odnosno suzdržati se od bilo kakvih aktivnosti kojima će svjedoku S.E. i A.M. stvoriti povoljne pretpostavke za daljnje činjenje kaznenog djela. U pogledu apelanta Mujanovića, zaključeno je da je dokazano da je neovlašteno prodavao heroin, da je radi prodaje droge, odnosno činjenja kaznenog djela iz članka 238. stavak 1. KZFBiH, zajedno sa svjedokom E.S. organizirao skupinu čiji su članovi postali J.Č., A.P., E.V., A.S., N.I., M.I. i A.I. Takav zaključak utemeljen je na iskazu svjedoka E.S., te iskazima prethodno navedenih članova organizirane skupine, saslušanih u svojstvu svjedoka, koji su potvrdili da su od apelanta Mujanovića u određenom razdoblju preuzimali drogu radi daljnje prodaje, odnosno kupovali drogu za vlastite potrebe. U svojim iskazima i svjedok E.S. i apelant Mujanović su potvrdili da se godinama poznaju, te je svjedok E.S. detaljno opisao kako su zajedno otpočeli sa preprodajom droge. Ocijenjeni su i iskazi članova organizirane skupine koji su saslušani u svojstvu svjedoka. Neki od njih su na glavnom pretresu mijenjali svoje iskaze dane u istrazi, koji su im na glavnom pretresu predočeni, opravdavajući se činjenicom da su dugogodišnji ovisnici, da su iskaze davali u stanju apstinentskih kriza, da nisu znali što pričaju, te tvrdili ili da nisu poznavali apelanta Mujanovića ili da su drogu preuzimali, odnosno kupovali od svjedoka E.S. koji je već bio zaključio sporazum o priznanju krivnje. Sud nije poklonio vjeru njihovim izmijenjenim iskazima smatrajući da su dani pod pritiskom i u strahu, te dovodeći ih u vezu sa materijalnim dokazima koji su upućivali na točnost iskaza danih u istrazi. Pri ocjeni iskaza svjedoka E.S., kako u odnosu na apelante Fazlića i Jankovića, tako i u odnosu na apelanta Mujanovića, prvostupanjski sud je imao u vidu da se radi o osobi koja je već osuđivana za kaznena djela, da je ponovno osuđen za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH, ali, s obzirom na to da nije mijenjao svoj iskaz iz istrage, iako je na glavnom pretresu izjavio da je bio izložen prijetnjama, pa i fizičkom napadu u kazneno-popravnoj ustanovi, ocjenjujući da je njegov iskaz u bitnim okolnostima potvrđen pismenim dokazima optužbe i iskazima svjedoka, iako su pojedini svjedoci na glavnom pretresu očito zbog straha mijenjali iskaze, zaključeno je da se radi o vjerodostojnom dokazu koji je kao takav i prihvaćen.

9.             Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-08-000471 od 14. siječnja 2009. godine odbio kao neutemeljene žalbe apelanata Fazlića i Jankovića i prvostupanjsku presudu u tom dijelu potvrdio. Žalba apelanta Mujanovića djelomično je uvažena pa je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelantu Mujanoviću izrečena kazna zatvora od pet godina. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neutemeljenim ocijenjeni navodi u žalbama sva tri apelanta da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud u prvostupanjskom postupku. U svezi s tim, ukazano je na to da, prema članku 39. točka (e) ZKPFBiH, sudac ne može vršiti sudačku dužnost ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom. U konkretnom slučaju, sudjelujući na glavnom pretresu, predsjednica prvostupanjskog suda nije odlučivala povodom žalbe već je donijela prvostupanjsku presudu, a o žalbi na presudu odlučuje vijeće Vrhovnog suda. Činjenica da je predsjednica prvostupanjskog vijeća sudjelovala u donošenju rješenja o produženju pritvora protiv apelanata ne može predstavljati razlog za njezino izuzeće, u smislu članka 39. točka (f) ZKPFBiH i sama po sebi ne dovodi u pitanje njezinu nepristranost jer se ne radi o istoj razini dokazanosti činjenica koja je potrebna za donošenje rješenja o produženju pritvora i za donošenje presude. Dalje, neutemeljenim su ocijenjeni i navodi apelanata da im je uskraćeno pravo na obranu jer je prvostupanjski sud na glavnom pretresu donio rješenje o spajanju kaznenog postupka protiv apelanta Mujanovića prema potvrđenoj optužnici od 21. siječnja 2008. godine sa kaznenim postupkom protiv apelanata Fazlića i Jankovića prema potvrđenoj optužnici od 12. ožujka 2008. godine. U svezi s tim, ukazano je na to da je rješenje o spajanju kaznenih postupaka prvostupanjski sud donio jer su se stekli uvjeti propisani člankom 32. st. 4. i 6. ZKPFBiH, a čije postojanje apelanti nisu ni pobijali u žalbi. Rješenje o spajanju postupka doneseno je nakon što su pročitane obje optužnice, odnosno nakon što su se apelanti upoznali s njima i nakon što im je dana mogućnost da se izjasne o prijedlogu za spajanje postupka. S obzirom na to da je pretres na kojemu je doneseno rješenje o spajanju postupka nastavljen davanjem uvodnih riječi apelanata i njihovih branitelja, a čija je svrha da se iznese koncept obrane i da se uvodne riječi odnose na ono što se svakom od apelanata stavljalo na teret u optužnicama koje su im prethodno već bile dostavljene, te s obzirom na to da je glavni pretres održan 15. travnja 2008. godine nakon davanja uvodnih riječi obrane odložen za 6, 7. i 8. svibanj, Vrhovni sud je zaključio da je obrani omogućeno da se upozna i sa dokazima na kojim su se temeljile optužnice povodom kojih je postupak spojen. Vrhovni sud je neutemeljenim ocijenio žalbene navode apelanata koji su se odnosili na iskaz svjedoka E.S. koji je sa Kantonalnim tužiteljstvom zaključio sporazum o priznanju krivnje i nakon toga svjedočio u postupku protiv apelanata. Vrhovni sud je najprije ukazao na to da je Ustavni sud u Odluci broj AP 661/04 izrazio stajalište da iskaz svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje mora biti svestrano ocijenjen sam za sebe i u svezi sa drugim dokazima. Dalje, Vrhovni sud je analizirao brojne žalbene navode kojim su apelanti pobijali iskaz svjedoka E.S. Tako je neutemeljenim ocijenjen navod da je svjedok E.S. bio policijski informator, odnosno da se radi o nezakonitom dokazu, s obzirom na to da je na temelju uvida u spis utvrđeno da svjedok E.S. nije dostavljao informacije koje su se odnosile niti na jednog od apelanata, odnosno da ni u odnosu na jednog od njih nije imao svojstvo policijskog informatora. Ukazano je na to da je prvostupanjski sud, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedoka E.S., imao u vidu njegovu raniju osuđivanost, te da je iskaz ovog svjedoka potvrđen materijalnim dokazima priloženim uz optužbu, kao što su potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, nalaz i mišljenje vještaka, podaci o dugovanim novčanim iznosima za preuzetu drogu iz notesa koji je oduzet svjedoku E.S., službene zabilješke koje je sačinio apelant Janković o učestalim kontaktima sa svjedokom E.S., odnosno da je potvrđen iskazima saslušanih svjedoka danih prije svega u istrazi, a koje je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojne dajući jasne i obrazložene razloge zbog kojih ne prihvaća iskaze koji su izmijenjeni na glavnom pretresu. Neutemeljenim je ocijenjen i navod da iskaz svjedoka E.S. nije vjerodostojan jer je i sam izjavio da je uvjet za zaključivanje sporazuma o priznaju krivnje bio da svjedoči protiv apelanata. U svezi s tim, istaknuto je da je sporazum zaključen sukladno članku 246. ZKPFBiH, da je svjedoku E.S. izrečena kazna zatvora od tri godine, odnosno bez primjene pravila o ublažavanju kazne, da je ovaj svjedok izjavio da prije zaključivanja sporazuma nije imao bilo kakve pritiske, da je svjedočio nakon što je sporazum potpisao i nakon što je izjavio da hoće da svjedoči. Dalje, neutemeljenim je ocijenjen i navod da je svjedok E.S. mijenjao svoj iskaz u bitnim elementima. Vrhovni sud je ocijenio irelevantnim određene razlike u iskazima ovog svjedoka, s obzirom na to da iz svih iskaza proizlazi da je ovaj svjedok potvrdio postojanje dogovora o nesmetanoj prodaji droge između njega i apelanta Mujanovića, s jedne strane, i apelanata Fazlića i Jankovića, s druge strane, te da je prilikom prvog susreta sa apelantom Jankovićem razgovor vođen samo između njih dvojice. Neutemeljenim je ocijenjen i navod da je svjedok S.M. pobio iskaz svjedoka E.S. budući da iz izjave svjedoka S.M. ne proizlazi da svjedoku E.S. za informacije nije nuđeno ništa drugo izuzev nagrade u novcu, odnosno da svjedok S.M. nije potvrdio da je E.S. upozoren da se ne smije baviti nikakvim kaznenim djelima. Kao neutemeljen je ocijenjen i navod da je upravo apelant Janković ovlaštene radnike SIPA-e informirao da broj telefona pripada svjedoku E.S., jer u trenutku kada mu je ovaj broj predočen, on je već imao više telefonskih kontakata sa svjedokom E.S., koji su bili registrirani i koji su se vidjeli u ispisima telefonskih razgovora, a broj je bio registriran i u službenim zabilješkama koje je apelant Janković sačinio o kontaktima sa svjedokom E.S. Također, neutemeljenim je ocijenjen navod da Operativni plan rada MUP-a Tuzlanskog kantona ukazuje na to da apelanti Fazlagić i Janković nisu pomagali svjedoku E.S. i apelantu Mujanoviću. U svezi s tim je istaknuto da je navedeni plan sačinjen nakon što su njih dvojica smijenjeni sa dužnosti, te da i nisu sudjelovali u njegovoj izradi. U svezi sa ukazivanjem na službene zabilješke koje je apelant Janković sačinio, istaknuto je da iz njih proizlazi jedino to koje je informacije dobio od svjedoka E.S., ali da one ne ukazuju na netočnost iskaza svjedoka E.S. Neutemeljen je i navod da je netočna tvrdnja svjedoka E.S. da je po savjetu apelanata Fazlića i Jankovića često mijenjao telefonske kartice, s obzirom na to da su u telefonskim ispisima registrirana dva broja koja je koristio, a iz iskaza svjedoka J.Č. proizlazi da je koristio još najmanje dva broja. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud vjerodostojnost iskaza svjedoka E.S. ocijenio i u odnosu na iskaze svjedoka S.K., M.M., D.S., S.J., E.M., E.G., A.Š., N.B., V.Š., Z.S. i M.M., te upravo tako i utvrdio netočnost iskaza apelanata Fazlića i Jankovića da nisu imali saznanja da se apelant Mujanović, svjedok E.S. i M.H. bave neovlaštenim prometom opojnih droga, kao i da nisu obećali nesmetanu prodaju opojnih droga. S tim u svezi, ukazano je na to da je svjedok S.K., inače inspektor u Timu za droge, potvrdio da mu je, kada je naišao na drogu koja je pripadala svjedoku E.S. i apelantu Mujanoviću, apelant Janković naložio da se od njih udalji i da ne dira nađene «štekove» droge, kao i da, koliko je njemu poznato, nitko od inspektora iz Tima za droge nije kontrolirao E.S. i apelanta Mujanovića i pored informacije da se bave prodajom droge.

IV.            Apelacija

            a) Navodi iz apelacije

10.            Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Prema mišljenju apelanata, u postupku pred redovitim sudovima uskraćene su im garancije u odnosu na nepristran sud, pravo na obranu, povrijeđeni su načelo in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti. Apelanti smatraju da im je uskraćeno pravo na nepristran sud zbog činjenice da je isti sudac sudjelovao u donošenju pobijane prvostupanjske presude i rješenja o produženju pritvora, pa da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi za izuzeće, u smislu članka 39. točka (e) ZKP. Povreda prava na obranu, prema njihovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je prvostupanjski sud, na pismeni prijedlog Tužiteljstva, donio rješenje o spajanju kaznenog postupka koji se vodio protiv apelanta Mujanovića i apelanata Fazlića i Jankovića, jer je rješenje o spajanju postupka donio na prvom ročištu za glavni pretres održanom 15. travnja 2008. godine i odmah nakon toga se prešlo na čitanje optužnice i davanje uvodnih riječi obrana, iako obrane, u trenutku otpočinjanja glavnog pretresa, nisu imale optužnice iz svakog od spojenih predmeta, niti su im dostavljeni dokazi iz njih. Apelanti smatraju da zbog ovakvog postupanja prvostupanjskog suda nisu imali na raspolaganju uvjete i vrijeme za pripremanje obrane. Dalje, apelanti smatraju da je u njihovom slučaju izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, što je za posljedicu imalo povredu načela in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti. U prilog ovim navodima apelanti ističu da je prvostupanjski sud odluku o krivnji apelanata utemeljio u najvećem dijelu na iskazu svjedoka E.S. koji je sa nadležnim tužiteljem zaključio sporazum o priznanju krivnje. U svezi s tim, apelanti ukazuju na to da je protiv apelanta Mujanovića i svjedoka E.S. vođen jedinstven postupak sve do potvrđivanja optužnice, odnosno da je svjedok E.S. imao status optuženog u istom predmetu, što, prema njihovom mišljenju, ukazuje i na izražen osobni interes, zbog čega je ocjeni njegovog iskaza morala biti poklonjena posebna pažnja, naročito imajući u vidu da se radi o osobi koja je do sada 10 puta kažnjavana i osuđivana na dugogodišnje kazne zatvora, kao i da je na glavnom pretresu sama izjavila da je uvjet za zaključivanje nagodbe sa tužiteljem bio da svjedoči protiv apelanta. Apelanti Fazlić i Janković ističu da je iskaz ovog svjedoka jedini neposredni dokaz na kojem se temelji osuđujuća presuda protiv njih. Apelant Mujanović još ukazuje i na to da su svi svjedoci koji su saslušani u istrazi, a na čijim iskazima se temelji osuđujuća presuda protiv njega, teški narkomani sa jakim krizama, pa da iskazi tih svjedoka nisu mogli biti prihvaćeni kao vjerodostojni, posebno imajući u vidu da je njih šest na glavnom pretresu izjavilo da apelanta Mujanovića ne poznaju, te da su iskaze u Tužiteljstvu dali u stanju narkomanske krize.

            b) Odgovor na apelaciju

11.         Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije najprije istakao da oni po svojoj suštini predstavljaju ponavljanje žalbenih navoda iznesenih protiv presude Kantonalnog suda, te da je sud te navode već ocijenio kao neutemeljene. Također, u svezi sa navodima apelanata o tome da je u izricanju presude prvostupanjskog suda sudjelovao sudac koji nije mogao sudjelovati, te u svezi sa navodima koji se odnose na spajanje postupka, sud se pozvao na razloge i obrazloženja iznesena u svojoj odluci. Vrhovni sud je posebno ukazao na iscrpno obrazloženje u svojoj odluci, a u svezi sa navodima apelanata o tome je li osuđujuću presudu bilo moguće temeljiti na iskazu svjedoka E.S. kao i da je iskaz ovog svjedoka i ostalih bio predmet brižljive i savjesne ocjene pred oba suda. Najzad, s obzirom na to da su pobijane presude donesene u postupku u kojem su izvedeni brojni dokazi, koji su brižljivo ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da su za činjenične i pravne zaključke dani potpuni i određeni razlozi, Vrhovni sud je zaključio da su neutemeljeni i navodi apelanata da su sudovi postupali na način kojim su povrijedili pretpostavku nevinosti i načelo in dubio pro reo.

12.         Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u tijeku postupka pred ovim sudom nije bilo kršenja prava i temeljnih sloboda osuđenih, a posebno ne članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

13.         Kantonalno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su neutemeljeni navodi apelanata da je u prvostupanjskom postupku sudila sutkinja koja je morala biti izuzeta, te je, s tim u svezi, ukazano na obrazloženje i razloge koje je Vrhovni sud u pogledu identičnog navoda istakao u obrazloženju svoje presude. U svezi sa tvrdnjama apelanata da im je povrijeđeno pravo na obranu zbog spajanja postupka, ukazano je na dio iz obrazloženja pobijanih odluka u kojima je razmatrano ovo pitanje, te posebno da je pretres odložen nakon odluke o spajanju postupka, pa je time obranama apelanata dana mogućnost da se upoznaju i sa dokazima na kojim su se temeljile druge optužnice. Najzad, u svezi sa tvrdnjom da se pobijane presude temelje na iskazu svjedoka E.S., istaknuto je da je u obrazloženjima pobijanih presuda jasno ukazano na temelju kojih dokaza je utvrđeno da su apelanti počinili kazneno djelo, kao i da je iskaz ovog svjedoka ocijenjen u svezi sa iskazima drugih svjedoka i drugim dokazima provedenim u postupku.

V.               Relevantni propisi

14.         Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

 

(1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 7.

Pravo na obranu

 

(1) Osumnjičenik, odnosno optuženik ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabere.

(3) Osumnjičeniku, odnosno optuženiku se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje obrane.

Članak 11.

Zakonitost dokaza

 

(1) Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili bilo koje druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga Zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog članka.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza

 

Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 32.

Spajanje postupka

 

Sud može odlučiti provesti jedinstveni postupak i donijeti jednu presudu i u slučaju kada je više osoba optuženo za više kaznenih djela, ali samo ako između izvršenih kaznenih djela postoji međusobna veza. Ako je za neka od ovih kaznenih djela nadležan viši, a za neka niži sud, jedinstveni postupak može se provesti samo pred višim sudom.

[…]

 

O spajanju postupka odlučuje sud koji je nadležan za sprovođenje jedinstvenog postupka. Protiv rješenja kojim je određeno spajanje postupka ili kojim je odbijen prijedlog za spajanje nije dopuštena žalba.

Članak 39.

Razlozi za izuzeće

 

Sudac ne obavljati sudačku dužnost:

[…]

e) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.

Članak 40.

Izuzeće po zahtjevu stranke

 

(1) Izuzeće predsjednika suda i suca može tražiti stranka ili branitelj.

(2) Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti do početka glavne rasprave […]

 

Članak 288.

Iznimke od neposrednog izvođenja dokaza

 

(1) Iskazi dani u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom izravnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodano ispitivanje. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

VI.            Dopustivost

15.            Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16.         Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17.         U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000471 od 14. siječnja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant Mujanović je primio 22. veljače 2009. godine, apelanti Fazlić i Janković 23. veljače 2009. godine, a apelacija je podnesena 22. travnja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18.         Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.        Meritum

19.         Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

         Pravo na pravično suđenje

20.         Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

 Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:          

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične  postupke.

21.         Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane,

c) da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili…

22.              Navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da im je uskraćena garancija u pogledu nepristranog suda, da im je uskraćeno pravo na obranu, te da su povrijeđeni načelo in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti jer je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, posebno iskaza svjedoka E.S.

23.               Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud jer je predsjednica vijeća prvostupanjskog suda koje je donijelo presudu sudjelovala i u vijeću ovog suda koje je odlučivalo o produženju pritvora protiv apelanata. Iz navedenog slijedi da apelanti pokreću pitanje objektivne nepristranosti suca. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na to da se u okviru objektivnog testa mora odrediti je li, potpuno odvojeno od sučevog osobnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju kazneni postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Europski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. veljače 1993. godine; i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. prosinca 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 23/10).

24.              Ustavni sud primjećuje da sudjelovanje istog suca u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostupanjsku presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristranog suda. Naime, pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uvjeta za produženje pritvora. Opći uvjet, postojanje osnovane sumnje, sud ocjenjuje na temelju dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora. Međutim, ocjena o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora sama po sebi ne prejudicira i činjenicu hoće li biti i dokazana izvan svake razumne sumnje, odnosno odluka o pritvoru, bilo njegovom određivanju ili produženju, ne sadrži nalaz i ne prejudicira pitanje o krivnji optuženog u postupku koji se treba voditi protiv njega. Stoga, navodi apelanata da je ista sutkinja bila u mogućnosti da ocijeni dokaze protiv njih i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivnji samo po sebi ne pokreće pitanje nepristranog suda. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne navode da su u tijeku prvostupanjskog postupka tražili izuzeće navedene sutkinje, a da o ovom zahtjevu nije odlučeno ili da je odbijen. Najzad, Vrhovni sud je, raspravljajući o identičnim navodima o nepristranosti, u svojoj odluci dao jasne i precizne razloge za svoju odluku u smislu da postupajuća sutkinja nije imala razlog predviđen ZKP da se izuzme iz postupanja u postupku protiv apelanata. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu neutemeljeni.

25.              Dalje, apelanti smatraju da su pobijanim presudama povrijeđeni načelo in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti. U svezi s tim, posebno ukazuju na to da je izostala brižljiva i savjesna ocjena iskaza svjedoka E.S. koji je sa Tužiteljstvom prethodno zaključio sporazum o priznanju krivnje, te da se pobijane presude temelje upravo na iskazu ovog svjedoka.

26.              U svezi sa navodima apelanata da je u predmetnom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ističe da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Sukladno tome, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 77; i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne.

27.              U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjska presuda utemeljena na obimnoj dokaznoj građi, kako onoj koju je ponudilo Tužiteljstvo, tako i onoj koju su ponudili apelanti, a koja je prezentirana na glavnom pretresu pred sudom. Dalje, provedene dokaze prvostupanjski sud ocijenio je pojedinačno i u uzajamnoj vezi, iznoseći razloge i obrazloženja zbog čega neke od njih prihvaća u cjelini ili u dijelu, odnosno ne prihvaća uopće. U svezi sa ukazivanjem na svjedočenje E.S. koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje, iz opširnih obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude ne može se zaključiti da redoviti sudovi njegov iskaz nisu podvrgli brižljivoj i savjesnoj ocjeni, kako pojedinačno, tako i u odnosu na druge dokaze, te da nisu dali valjana i jasna obrazloženja zašto su iskaz ovog svjedoka prihvatili i poklonili mu vjeru. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud detaljno i iscrpno bavio ispitivanjem i ocjenom svakog pojedinačnog žalbenog navoda koji su apelanti istakli u odnosu na ovaj dokaz, te da obrazloženja i razlozi koji su ponuđeni ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili zanemarivanja obveze u pogledu brižljive i savjesne ocjene dokaza. Također, apelanti tvrde da se pobijane presude temelje na iskazu ovog svjedoka, odnosno da je to jedini neposredni dokaz na kojem su sudovi temeljili ocjenu o njihovoj krivnji. S tim u svezi, te u odnosu na standarde iz članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud je mišljenja da činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivnje sa osobom koja je imala svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takve osobe kao svjedoka u istom kaznenom postupku. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja pobijanih presuda ne može se zaključiti da su redoviti sudovi propustili utvrditi je li iskaz ovog svjedoka pribavljen na zakonit način, zatim apelantima nije bila uskraćena mogućnost da svjedoka E.S. ispituju neposredno ili posredstvom svojih branitelja, kao i da njegov iskaz pobijaju isticanjem drugih dokaza, te najzad, ne može se zaključiti da su sudovi propustili ocijeniti ovaj dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi sa ostalim dokazima, prije svega iskazima ostalih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima. Shodno načelu slobodne ocjene dokaza, pravo suda da ocijeni postojanje ili nepostojanje neke činjenice nije vezano niti ograničeno posebnim dokaznim pravilima. Osim toga, Ustavni sud smatra da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena, kako pojedinačno, tako i u svezi sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka i to J.Č., A.P., A.S., E.V., A.S., N.I., M.I. i M.G., kao i svjedoka Z.S., A.Š., N.B., D.S., S.J., E.M., E.G., svi istražitelji u Odjelu za posebne namjene, kao i u svezi sa materijalnim dokazima predočenim u postupku, a na čemu su i utemeljene pobijane odluke o počinjenim kaznenim djelima i postojanju kaznene odgovornosti apelanata, a ne, kako to apelanti neutemeljeno nastoje prikazati, na iskazu svjedoka E.S. kao jedinom neposrednom dokazu. Najzad, apelanti ne navode, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njihove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standard izvan razumne sumnje, a što bi dovelo u pitanje i načelo in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu očito neutemeljeni.

28.              Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na obranu jer je rješenje o spajanju postupka prema potvrđenim optužnicama protiv apelanta Mujanovića i apelanata Fazlića i Jankovića doneseno na prvom ročištu za glavni pretres a nakon čega se odmah prešlo na davanje uvodnih riječi, iako prethodno apelantu Mujanoviću nije bila dostavljena optužnica protiv apelanata Fazlića i Jankovića, odnosno njima nije dostavljena optužnica protiv apelanta Mujanovića, a zbog čega smatraju da se nisu mogli upoznati sa onim čime se u optužnicama tereti svako od njih i dokazima na kojim se one temelje.

29.              Ustavni sud podsjeća na to da članak 6. stavak 3. Europske konvencije, između ostalog, garantira svakome tko je optužen za kazneno djelo da odmah bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega, da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti nužni za pripremanje obrane, da se brani sam ili uz pomoć branitelja, da mu se omogući da ispituje svjedoke optužbe i da se prisutnost i saslušanje svjedoka obrane odobri pod istim uvjetima kao i za svjedoke obrane.

30.              U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja pobijanih presuda, a u tom smislu i apelanti ne nude drugačije dokaze, ne proizlazi da potvrđene optužnice nisu bile dostavljene apelantu Mujanoviću, odnosno apelantima Fazliću i Jankoviću prije održavanja prvog ročišta za glavni pretres. Dalje, iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su na prvom ročištu za glavni pretres obje optužnice pročitane, nakon čega je apelantima predočen prijedlog nadležnog tužitelja da se postupci spoje u jedan, pa je prvostupanjski sud, zaključivši da su se stekli zakonski uvjeti za to, a čije postojanje apelanti nisu pobijali ni u redovitom postupku kao ni u apelaciji,  donio rješenje o spajanju postupka. Dakle, svako od apelanata je podrobno obaviješten o prirodi optužbi protiv njega. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne pobijaju da su imali dovoljno vremena da se pripreme za obranu na temelju navoda iz potvrđenih optužnica, kao i da su svi imali i stručnu pomoć odvjetnika, te da ne navode da im je bila uskraćena mogućnost da ispituju svjedoke optužbe, odnosno da pod istim uvjetima budu ispitani i saslušani i njihovi svjedoci, odnosno da predoče dokaze koji im idu u prilog. Najzad, iz obrazloženja pobijane presude Vrhovnog suda proizlazi, što apelanti ne pobijaju, da je prvo ročište za glavni pretres održano 15. travnja 2008. godine, da je nakon izlaganja uvodnih riječi obrane glavni pretres odložen za 6, 7. i 8. svibanj 2008. godine, a što je, prema ocjeni Vrhovnog suda, bilo dovoljno da se obrane upoznaju i sa optužnicama prema kojim je postupak spojen, te da pripreme obranu. Apelanti nisu ponudili niti jedan razlog ili obrazloženje na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da ovo razdoblje nije bilo dovoljno pa da je zbog toga dovedeno u pitanje efektivno ostvarivanje prava na obranu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu neutemeljeni.

31.         Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točke (b) i (c) Europske konvencije neutemeljeni.

VIII.     Zaključak

32.            Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točke (b) i (c) kada apelantima nije bila uskraćena mogućnost da o kaznenoj optužbi protiv njih odlučuje zakonom ustanovljeni nepristran sud, te kada su odluke kojim je utvrđeno postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti utemeljene na činjenicama koje su utvrđene na temelju zakonito pribavljenih dokaza provedenih na glavnom pretresu u odnosu na koje apelantima nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju kao i da predlažu provođenje dokaza, odnosno kada im je bilo ostavljeno dovoljno vremena da se upoznaju s onim što im je optužbom stavljeno na teret, te da pripreme svoju obranu sami ili uz stručnu pomoć odvjetnika kojeg su prema vlastitom izboru odabrali kao branitelja.

33.         Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34.         Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.          

 

                                                                                                Predsjednik

                                                                                                Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

 

                                                                                                Prof. dr. Miodrag Simović