Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2787/07, rješavajući apelaciju Maide Ćupine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

 

ODLUKU  O  DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maide Ćupine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-519/05 od 3. avgusta 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-217/04 od 3. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Nevesinju broj P-187/03 od 24. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1.                        Maida Ćupina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 19. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-519/05 od 3. avgusta 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-217/04 od 3. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-187/03 od 24. novembra 2003. godine.

2.                        Presudom Osnovnog suda broj P-187/03 od 24. novembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-217/04 od 3. marta 2005. godine, utvrđeno je da su Fadil Ćupina i Hamid Ćupina (u daljnjem tekstu: tužioci) na osnovu zajedničke izgradnje svaki sa 1/3 dijela vlasnici porodične kuće koja se nalazi u Nevesinju u Ulici Braće Derviškadića broj 10, sagrađene na parceli označenoj sa k.č. 324/1, novi premjer, dio k.č. 337 površine 150 m2 upisane u zk. ul. br. 1421 K.O. Nevesinje kao i da su stekli pravo korištenja zemljišne parcele pod kućom koja je potrebna za redovnu upotrebu kuće što su apelantica kao prvotužena i Samra Ćupina (u daljnjem tekstu: drugotužena) kao pravni sljednici pok. Mustafe Ćupine dužni priznati i trpjeti da se tužioci uknjiže na osnovu presude u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica i drugotužena su obavezane da tužiocima naknade troškove spora u iznosu od 4.281,25 KM.

3.                        U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su tužioci braća pravnog predhodnika apelantice i drugotužene, Mustafe Ćupine sa kojim su zajednički izgradili porodičnu kuću u Nevesinju u ulici Derviškadića broj 10. Kuća je sagrađena na parceli označenoj kao k.č. 324/1 novi premjer dio k.č. 337 površine 150 m2 upisane u zemljišno-knjižnom izvadku br. 1421 k.o. Nevesinje. Pravo korištenja navedene parcele na kojoj je sagrađena porodična kuća imao je u dijelu 1/1 Mustafa Ćupina. Prije početka gradnje kuće 1960. godine tužioci su činili zajedničko domaćinstvo sa prednikom tuženih bratom Mustafom, kao i nakon završetka gradnje 1963. godine sve do 1983. godine kada je Mustafi od preduzeća u kome je tada bio zaposlen dodijeljen društveni stan na korištenje. Tužioci su se sa Mustafom unaprijed dogovorili da zajedničkim sredstvima izgrade porodičnu kuću i to da svako od njih učestvuje sa radom i finansijskim sredstvima prema svojim mogućnostima s tim što će svi imati isti svojinsko-pravni dio odnosno 1/3 dijela kuće po završetku gradnje. Shodno dogovoru braće urbanistička, građevinska i upotrebna dozvola su glasile na ime najstarijeg člana zajedničke porodice Mustafu Ćupinu. Stoga je rješenjem Skupštine opštine Nevesinje Srez Mostar od 25. aprila 1961. godine Mustafi Ćupina odobrena izgradnja stambene zgrade, a rješenjem Skupštine opštine Nevesinje Srez Mostar od 19. decembra 1963. godine odobrena je upotreba sagrađenog dijela kuće nakon izvršenog tehničkog pregleda objekta.

4.                        U izgrađenoj kući tužioci su stanovali od 1963. godine pa sve do 1992. godine kada su zbog ratnih događaja na području opštine Nevesinje morali da napuste predmetnu kuću. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Nevesinje od 21. februara 2002. godine tužiocima je vraćena u posjed porodična kuća. Prvotužena i drugotužena su kao zakonski nasljednici iza Mustafe Ćupine upisane kao zemljišno-knjižni korisnici parcele na kojoj je sagrađena kuća sa dijelom od 3/4 prvotužena i 1/4 drugotužena. Po zhatjevu apelantice za povrat nepokretne imovine CRPC je donio odluku od 16. aprila 2002. godine kojom je potvrđeno da je Mustafa Ćupina bio savjestan suposjednik pored ostalih i nekretnina izgrađenih na k.č. 337 u dijelu 1/3, te da njegovi nasljednici mogu stupiti u posjed nekretnina,  a što je potvrđeno i odlukom CRPC pod istim brojem od 19. novembra 2002. godine.

5.                        Prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojim je propisano da se po samom zakonu pravo svojine stiče građenjem na tuđem zemljištu. Članom 24. stav 1. navedenog zakona  propisano je da lice koje može biti nosilac prava svojine a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj) stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat kao i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znao niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

6.                        U konkretnom slučaju sud je na nesumljiv način utvrdio da su tužioci sagradili predmetnu kuću na zemljištu na kome je pravni predhodnik tuženih, a brat tužilaca Mustafa Ćupina imao pravo trajnog korištenja, te da se nije protivio gradnji kuće nego je i sam uzeo aktivno učešće u izgradnji po naprijed postignutom dogovoru sa tužiocima o zajedničkoj gradnji. Prema tome Osnovni sud je i odlučio da su tužioci stekli pravo vlasništva na porodičnoj kući svako u dijelu od po 1/3, te pravo korištenja zemljišta na kome je izgrađen objekat kao i zemljišta koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta. Nadalje po ocjeni suda u periodu izgradnje predmetne kuće tužioci su bili savjesni graditelji jer su činili zajedničko domaćinstvo i ekonomsku zajednicu sa korisnikom parcele na kojoj je građen objekat, Mustafom Ćupinom, pa su smatrali da je to zemljište zajednička svojina bez obzira što je dodjeljeno na trajno korištenje Mustafi.

7.                        Osnovni sud nije prihvatio tvrdnju apelantice kao ni umješača na strani tuženih da je njihov prednik Mustafa Ćupina sam vlastitim sredstvima bez učešća tužilaca sagradio predmetnu kuću, te da je istu dao tužiocima na korištenje, a da oni njemu sagrade drugu kuću na temeljima stare kuće jer ova tvrdnja po mišljenju suda nije utemeljena dokazima izvedenim tokom postupka. Po ocjeni suda nije logično da neko koristi kuću kao u ovom slučaju tužioci četrdeset godina nesmetano a da u tom periodu ne dođe do realizacije eventualnog sporazuma da se započne sa gradnjom druge kuće kao protuvrijednost za korištenje od strane tužilaca sagrađene porodične kuće. Sud je tokom postupka utvrdio da nije postojao neki drugi dogovor između tužilaca i prednika tuženih osim da se ulaganjem sredstava zajednički gradi porodična kuća radi sticanja svojinskih udjela jednakih za svakog od braće koji su je i gradili. Činjenica da su urbanistička, građevinska i upotrebna dozvola glasile na ime Mustafe Ćupina kao jednog od graditelja u zajedničkog gradnji kuće nije osnov za sticanje prava svojine na cijelom objektu obzirom da je to bio dogovor između graditelja jer je Mustafa Ćupina u tom periodu bio zaposlen u društvenom preduzeću pa mu je i odobren kredit za stambenu izgradnju koji se po tada važećim propisima ne bi mogao odobriti ostalim graditeljima odnosno tužiocima kao privatnim zanatlijama.

8.                        Prilikom odlučivanja o pravu korištenja zemljišta na kome je sagrađena porodična kuća i zemljišta koje služi redovnoj upotrebi objekta tužilaca sud je mišljenja da je to ona površina zemljišta na kojoj je sagrađen objekat i koja služi njegovoj redovnoj upotrebi, te zbog prirode spora pravo korištenja tužiocima nije dosuđeno u idealnom dijelu kako su to tužioci opredjelili, a što će biti predmet eventualnog vanparničnog postupka.

9.                        Osnovni sud je istakao da je navedeno činjenično stanje utvrdio na osnovu svih izvedenih dokaza koje je cijenio pojedinačno i skupa i na isto primjenio relevantne odredbe materijalnog prava. U tom smislu sud je naveo da je na osnovu iskaza određenih svjedoka utvrdio da su tužioci sa prednikom tuženih Mustafom Ćupina zajednički gradili porodičnu kuću te da su činili porodičnu zajednicu odnosno zajedničko domaćinstvo sva tri brata. Ove iskaze sud je i prihvatio u potpunosti jer su dati na jasan i ubjedljiv način. Navedeni svjedoci kao i tužioci su na nesumljiv način izjavili da im je poznato da je predmetna kuća zajednička svojina  braće Ćupina iako neki od njih nisu imali neposredno saznanje koji je sporazum između braće bio prije početka gradnje u pogledu svojinskih udjela. Obzirom da su određeni svjedoci, sestre tužilaca i prednika tuženih kao i drugi imali neposredno saznanje da je prije početka gradnje između braće postignut sporazum o zajedničkoj gradnji to je sud na osnovu njihovih iskaza i utvrdio relevantnu činjenicu za odlučivanje u pogledu svojinskih udjela tužilaca i prednika tuženih.

10.                    Sud nije prihvatio iskaz apelantice u dijelu u kojem tvrdi da je njen suprug Mustafa Ćupina sam gradio predmetnu kuću, te da su tužioci bili u obavezi da sagrade drugu kuću za Mustafu jer je iz izvedenih dokaza i saslušanih svjedoka čije iskaze je sud prihvatio utvrdio suprotno. Istaknuto je da je sud prihvatio pismenu dokumentaciju jer je izdata od strane nadležnih organa, a stranke na to nisu istakle prigovore. Pismenu dokumentaciju koju je dostavila apelantica 3. novembra 2003. godine sud nije cijenio obzirom da je ista primljena u sud nakon zaključenja glavne rasprave.

11.                    Protiv drugostepene presude apelantica je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj Rev-519/05 od 3. avgusta 2007. godine odbio kao neosnovanu.

12.                    U obrazloženju revizijske presude se navodi da za sticanje svojine na bazi porodične zajednice života i rada nije nužno da se odnosi u porodičnoj zajednici uređuju posebnim pismenim sporazumom. Nepostojanje takvog sporazuma koji bi pojedinim učesnicima ovakve porodične zajednice bližih srodnika služio kao osnov za sticanje odgovarajućih dijelova u zajednički stečenoj stvari-nepokretnosti nema za posljedicu to da onaj koji bude upisan vlasnikom u zemljišnim knjigama postaje vlasnikom nepokretnosti stečene rezultatima zajedničkog rada i prema ostalim članovima porodične zajednice.

13.                    Vrhovni sud je prihvatio zaključak nižestepenih sudova o tome da su se u zajedničkom porodičnom domaćinstvu svi njeni članovi usmeno sporazumjeli da zajedničkim radom i sredstvima svih članova zajedničkog domaćinstva izgrade predmetnu kuću samo za njih trojicu, odnosno tužioce i njihovog najstarijeg brata pok. Mustafu u kojem slučaju se pretpostavlja da je volja upravljena na to da svako od njih trojice stiče podjednak dio na predmetnoj kući (čl. 24-26 u vezi sa odredbom člana 14. i 21. Zakona o svojinsko pravnim odnosima).

14.                    U obrazloženju je navedeno da to što je  prednik tuženih Mustafa Ćupina u zemljišnim knjigama upisan sa prvenstvenim pravom građenja na predmetnom zemljištu na kome je izgrađena predmetna kuća i da je na njegovo ime glasilo rješenje o tehničkom prijemu predmetne kuće nakon što je izgrađena tokom 1963. godine samo za sebe ne može biti isključivi dokaz da je predmetna kuća u navedenoj porodičnoj zajednici izgrađena samo za njega (pok. Mustafu). Navedeno iz razloga jer je u predmetnom porodičnom domaćinstvu prije početka građenja kuće postignut usmeni sporazum da se ta kuća izgradi ne samo za pok. Mustafu nego i za oba tužioca dakle u porodičnoj zajednici je usmeno dogovoreno da se predmetna kuća gradi za njih trojicu a što je od odlučnog značaja za odluku o sporu. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužilaca.

15.                    Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procenog prava. Smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede člana 7. stav 1. i člana 8. Zakona o parničnom postupku.

16.                    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

            Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

            Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu  kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

            Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

            Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17.                    Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18.                    U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19.                    Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u predmetnom postupku. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

20.                    Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

21.                    Apelantica također, smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi apelantice o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati  mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i  člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

22.                    U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23.                    U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

                                                                                    Predsjednik

                                                                                    Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

 

                                                                                    prof. dr. Miodrag Simović