Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3220/11, rješavajući zahtjev Graniti – Zagreb d.o.o. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Graniti – Zagreb d.o.o. za donošenje privremene mjere.

 

OBRAZLOŽENJE

1.                  Graniti – Zagreb d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Bogdan Joković iz Istočnog Sarajeva, podnio je 12. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u stečajnom postupku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 St 115069 09 St i u krivičnom postupku u predmetu istrage Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj KT 51/10 i, sljedstveno tome, kršenja prava na imovinu. Apelant je također zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi stavio van snage tačku III rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 0002597 Krn 2 od 22. oktobra 2010. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Kako apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 26. augusta 2011. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 8. i 12. septembra 2011. godine.

2.                  Iz iznimno opširnih navoda apelacije, činjenično stanje koje je relevantno u odnosu na apelacione navode i zahtjev za donošenje privremene mjere je sljedeće.

a) U odnosu na stečajni postupak

3.                  Protiv Granit d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), s kojim je apelant bio u poslovnim odnosima, Općinski sud u Sarajevu je rješenjem broj 65 0 St 115069 09 St od 27. januara 2010. godine otvorio stečajni postupak. Rješenjem Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 Ip 0126356 09 Ip od 11. februara 2010. godine prekinut je izvršni postupak koji je apelant ranije pokrenuo protiv stečajnog dužnika radi naplate potraživanja u iznosu od 2.141.346,75 KM, uz naznaku da će se postupak nastaviti kada stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. Apelant je dopisom od 16. februara 2010. godine obavijestio stečajni sud o izvršnom i pravomoćnom rješenju o izvršenju od 1. oktobra 2009. godine i o zaključku kojim je određena zabilježba tog rješenja o izvršenju na nekretnini stečajnog dužnika. Istovremeno, apelant je stečajnom sudu prijavio svoje potraživanje pokriveno razlučnim pravom na nekretnini na kojoj je izvršena zabilježba navedenog rješenja o izvršenju. Stečajni postupak, prema navodima iz apelacije, još nije okončan.

b) U odnosu na krivični postupak

4.                  Naredbom o provođenju istrage Tužilaštva BiH broj Kt-51/10, pokrenuta je istraga protiv više lica, bivših članova uprave i nadzornog odbora stečajnog dužnika i to Muhameda Marića, Nijaza Teletovića, Mirsada Omerike i Nedžad Delića zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela organizovanog kriminala iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i pranja novca iz člana 209. stav 3. KZ BiH. Po prijedlogu Tužilaštva BiH broj Kt-51/10 od 12. oktobra 2010. godine, Sud BiH je odlučujući u prvom stepenu (u daljnjem tekstu: prvostpeni sud), rješenjem broj S1 2 K 002597 Krn2 (veza X-KRN-10/892) od 22. oktobra 2010. godine, odredio privremenu mjeru obezbjeđenja tako što je zabranio «prodaju, skrivanje, ustupanje ili na drugi način otuđivanje, kako pokretne, tako i nepokretne imovine» koja je vlasništvo stečajnog dužnika, do okončanja krivičnog postupka u navedenom predmetu. Drugim stavom izreke navedenog rješenja zabranjena je «prodaja, sakrivanje, ustupanje ili na drugi način otuđenje pokretne imovine trećih lica, a koja imovina se nalazi u svim dijelovima [stečajnog dužnika] u Jablanici, do okončanja krivičnog postupka», pa je ta imovina precizno navedena u tačkama 1-44 drugog stava dispozitiva navedenog rješenja. Dalje, trećim stavom izreke ovog rješenja, privremeno je obustavljen postupak provođenja hipoteke nad imovinom stečajnog dužnika u korist apelanta, do okončanja krivičnog postupka. Četvrtim stavom izreke navedenog rješenja, zabranjena je «prodaja, sakrivanje, ustupanje ili na drugi način otuđenje gotovih poluproizvoda ili proizvoda» pobliže označenih u ovom stavu izreke.

5.                  Prvostepeni sud je, između ostalog, obrazložio da je članom 202. Zakona o krivičnom postupku (u  daljnjem tekstu: ZKP) propisano da sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka, na prijedlog tužilaštva donijeti «privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZ BiH, mjeru zaplijene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom. Također, prvostepeni sud je naveo da je istim članom propisano i da se privremene mjere obezbjeđenja imovinsko-pravnog zahtjeva, nastalog usljed učinjenja krivičnog djela, mogu odrediti  u krivičnom postupku po odredbama koje važe za izvršni postupak. Na osnovu dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo BiH, prvostepeni sud je zaključio da bi imovina na koju se odnosio prijedlog Tužilaštva BiH, mogla «biti predmet imovinskopravnog zahtjeva, ili predmet obezbjeđenja, odnosno kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom», te da su ispunjeni uslovi propisani čl. 73. i 207 u vezi sa čl. 110., 110a. i 111. ZKP BiH.

6.                  Odlučujući o žalbama apelanta i Nedžada Delića protiv prvostepenog rješenja, Sud BiH je u vanpretresnom vijeću, rješenjem broj S1 2 K 002597 10 Krn (veza X-KRN-10-892) od 12. novembra 2010. godine, odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio je prvostepeno rješenje. U obrazloženju svoje odluke, Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su ispunjeni uslovi iz člana 73. stav 1. i člana 202. ZKP za privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja, jer se osnovano sumnja da bi predmetna imovina mogla biti predmet imovinsko-pravnog zahtjeva ili predmet obezbjeđenja. Dalje, Sud BiH je ocijenio da je prvostepeni sud  pravilno ocijenio postojanje osnovane sumnje protiv osumnjičenih «za krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelima pranja novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, neplaćanja poreza iz člana 211. KZ BiH, lažnog stečaja iz člana 244. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH i dr., na koji način je stečena imovinska korist velike vrijednosti, zbog čega je neophodno poduzeti sve potrebne mjere kako bi se obezbijedili imovinskopravni zahtjevi». Dalje, Sud BiH je naveo da s obzirom na vrlo složenu istragu kojom je obuhvaćen veliki broj osumnjičenih, veliki broj dokaznog materijala od kojih će se jedan dio pribavljati i putem međunarodne pravne pomoći «izvodi se zaključak da postupak u ovom slučaju zahtijeva određeno vrijeme, te cijeneći karakter i prirodu predmetnih krivičnih djela». Sud BiH je naveo da smatra da bi imovina koja bi u konačnici mogla biti predmet imovinsko-pravnog zahtjeva, u međuvremenu mogla biti otuđena ili njena vrijednost umanjena, što će se efikasno spriječiti utvrđenim mjerama obezbjeđenja.

7.                  Dalje, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo navelo da su osumnjičeni Muhamed Marić, Nijaz Teletović, Nedžad Delić i Aida Delić, za sebe pribavili imovinsku korist u iznosu od preko 3.000.000 KM i to po osnovu ugovora o zalogu pokretnih stvari koji su sačinili po osnovu navodno neizvršenih obaveza u korist TEF d.o.o. Sarajevo. Dalje, Sud BiH je naveo i da je prvostepeni sud pravilno cijenio i prihvatio navode Tužilaštva BiH da je nakon prethodnog dogovora da se iz firme apelanta izvuče što više novca i da se taj novac prisvoji, sklopljen ugovor o osnivanju tajnog društva tako što su Dževad Lojo, kao direktor «GRANIT-GRADNJA» d.o.o. Zagreb,  i Marijan Božić, kao direktor «FRASSINOX» d.o.o. Zagreb, kao ugovorne strane sporazumno utvrdili da su ove dvije firme osnivači apelanta i to svaki sa po 50% učešća u temeljnom kapitalu društva, a da su Muhamed Marić, Krešimir Jerin i Petar Tonković predstavljali «tajne članove i ugovorne strane»  sa poslovnim udjelom od 1/5 ukupnog temeljnog kapitala. Zatim, kako je dalje naveo Sud BiH, kada je Muhamed Marić «shvatio da će doći do raskida Ugovora o privatizaciji [stečajnog dužnika] na osnovu kojeg će najvjerovatnije izgubiti status suvlasnika [stečajnog dužnika], pa u namjeri da što više vrijednosti izvuče iz [stečajnog dužnika] i pribavljanja protupravne imovinske koristi» kao ovlašteno lice stečajnog dužnika, sklopio je sa apelantom ugovor o kupoprodaji postrojenja za obradu granita. Nakon toga je apelantu djelimično isporučio predmete kupoprodaje, jer se kako je dalje navedeno u rješenju, na terenu nalazi «samo nekoliko jeftinijih mašina». Muhamed Marić je, kako ga dalje tereti Tužilaštvo BiH, apelantu platio iznos mnogo veći nego što je cijena isporučene robe i to preko 2.800.000 EUR-a, «koji su međusobno podijelili», a zatim je ponovo, kao direktor stečajnog dužnika, prihvatio nalog za plaćanje apelantu navodnog ostatka duga u ukupnom iznosu od 1.094.870 EURA (2.141.346,75 KM). Dalje, prema navodima Tužilaštva BiH, Muhamed Marić i Krešimir Jerin kao apelantov direktor, proveli su ovaj nalog kod Općinskog suda u Konjicu kao izvršni, a zatim je Muhamed Marić isto potraživanje prijavio «prilikom otvaranja lažnog stečaja [apelanta]» kao jedan od razloga za otvaranje stečaja «a sve u namjeri da nakon podjele stečajne mase i taj iznos podijele među sobom kako bi oštetili [stečajnog dužnika] za iznos od preko 3.800.000,00 €».

8.                  Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud prilikom donošenja rješenja kojim je odredio privremene mjere prihvatio navode Tužilaštva BiH s obzirom «da korespondiraju sa dokazima dostavljenim u spis», ocijenivši također da je «u ovoj fazi postupka stepen osnovane sumnje da je neko počinio krivično djelo manji od onoga koji treba egzistirati u kasnijim fazama postupka i prilikom donošenja presude». Na osnovu ovog rješenja Suda BiH, Općinski sud u Sarajevu je u stečajnom predmetu donio rješenje od 25. oktobra 2010. godine kojim je naložio stečajnom upravniku da u cijelosti ispoštuje rješenje Suda BiH od 22. oktobra 2010. godine kojim su određene privremene mjere obezbjeđenja.

9.                  Uz apelaciju je dostavljen i dopis Tužilaštva BiH broj 51/10 od 14. oktobra 2010. godine upućen Vrhovnom sudu FBiH, u kojem se tužilac koji vodi istragu u navedenom predmetu obratio Vrhovnom sudu FBiH povodom rješenja Općinskog suda u Konjicu od 3. oktobra 2010. godine kojim je zakazano uvođenje stečajnog upravnika u prostorije stečajnog dužnika. U tom dopisu je navedeno da je Tužilaštvo BiH već ranije obavijestilo predsjednika Vrhovnog suda FBiH o tome «da nije bilo sazrelo vrijeme za provođenje stečajnog postupka, odnosno uvođenje stečajnog upravnika u posjed [stečajnog dužnika]». Dalje, Tužilaštvo BiH je obrazložilo da se u krivičnom predmetu, između ostalog, vodi i istraga zbog krivičnog djela pranja novca «od preko 12.000.000 KM koji treba da se opere (ozakoni) upravo preko ovog stečajnog postupka Općinskog suda u Sarajevu». Također, Tužilaštvo BiH je navelo da je stečajni sudija obaviješten «o nezakonitim radnjama, načinu i licima koja žele da operu novac preko tog stečaja» o čemu mu je dostavljena i relevantna dokumentacija, ali se «oglušio o [tužiočevo] upozorenje i nastavio postupak stečaja», te naložio i uvođenje stečajnog upravnika u prostorije stečajnog dužnika uz asistenciju Sudske policije.  Naročito je navedeno da su osumnjičena lica u krivičnoj istrazi ista lica koja se pojavljuju kao povjerioci u stečajnom postupku sa najvećim potraživanjima, te da je prije bilo kakvog stečajnog postupka neophodno prvo okončati istragu koja je obimna i složena. Stoga je Tužilaštvo BiH zatražilo da predsjednik Vrhovnog suda preduzme «odgovarajuće korake» kako bi se, s jedne strane spriječile neželjene posljedice, a s druge strane dali svoj doprinos u borbi protiv organizovanog kriminala i naložili odgađanje provođenja stečajnog postupka [...] do okončanja krivičnog postupka na Sudu BiH».

10.              Apelant smatra da mu je zbog odlaganja vođenja stečajnog postupka i zbog duge istrage Tužilaštva BiH u predmetu Kt-51/10 prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a sljedstveno tome, i zbog privremenih mjera koje je naložio Sud BiH, da mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Što se tiče stečajnog postupka, apelant navodi da taj postupak neopravdano dugo traje. Apelant vrlo opširno izlaže svoje viđenje činjeničnog stanja, a u obrazloženju navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku navodi da se stečajni postupak još nalazi u početnoj fazi «odnosno u fazi u kojoj je bio i u momentu donošenja rješenja o otvaranju stečajnog postupka», zato što stečajni upravnik «ni do danas nije uveden u posjed imovine, sačinjavanja početnog bilansa i završnog računa [...] a što je bilo obavezno preduzeti i okončati u roku od 45 dana od dana otvaranja stečajnog postupka».Dalje, apelant navodi da je «dokazao da je na zakonit i pravovaljan način stekao pravo zaloge na nekretninama u vlasništvu [stečajanog dužnika] [...] koje su istovremeno predmet izvršenja u izvršnom postupku kod Općinskog suda u Konjicu u predmetu broj 56 0 Ip 0126356 09 Ip». Također, apelant navodi da je na taj način dokazao «i svoj nesporan status kao 'razlučnog povjerioca' u stečajnom postupku» koji se vodi nad stečajnim dužnikom, te da je stoga «legitimisan za podnošenje ove apelacije». Također, apelant vrlo detaljno iznosi svoje pravno mišljenje o tome je li i na koji način prekršeno pravo na koje se poziva.

11.              Što se tiče istrage koju provodi Tužilaštvo BiH, apelant ističe da i ta istraga neopravdano dugo traje, te da ima negativan utjecaj na stečajni postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu zbog, kako je naveo, «nezakonitog miješanja Tužilaštva BiH i Suda BiH u imovinu apelanta» donošenjem rješenja o privremenoj mjeri. Apelant vrlo detaljno raspravlja u apelaciji o tome kako Tužilaštvo BiH provodi istragu i iznosi niz teških optužbi na račun zakonitosti rada Tužilaštva BiH i Suda BiH, zasnovanih na vlastitoj ocjeni rada ovih organa, koje nisu od značaja za odlučivanje niti o apelaciji niti o privremenoj mjeri koju je apelant tražio, pa ih Ustavni sud neće posebno navoditi. U suštini, apelant ne osporava eksplicitno rješenja Suda BiH kojim su određene privremene mjere zabrane raspolaganja imovinom stečajnog dužnika, ali smatra da ta rješenja predstavljaju «nezakonito miješanje» u rad stečajnog suda, «provođenje stečajnog postupka i obezbjeđenje asistencije Sudske policije za prinudno uvođenje stečajnog upravnika u posjed imovine i poslovne dokumentacije stečajnog dužnika kao 'conditio sine qua non' za regularan nastavak i okončanje stečajnog postupka». Dalje, apelant navodi da nema saznanja o tome da li je u formalno-pravnom smislu obuhvaćen istragom Tužilaštva BiH, niti da se protiv apelanta kao pravne osobe vodi drugi krivični postupak, te da trpi ozbiljne negativne posljedice nerazumno dugog trajanja predmetne istrage zato što je «izvršena flagrantna opstrukcija od strane Tužilaštva BiH u cilju sprečavanja regularnog toka stečajnog postupka», te da je na taj način apelant «kao nesporni titular imovine koja potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na nezakonit način onemogućen da ostvari svoja legitimna prava na imovinu i mirno uživanje svoje imovine».

12.              U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da apelacija pokreće ozbiljna pravna pitanja u vezi sa kršenjem apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na imovinu, kao i «ozbiljna pitanja u pogledu eventualnog nezakonitog djelovanja Tužilaštva BiH», te narušavanje temeljnih principa vladavine prava i «ustavnosti i zakonitosti u funkcionisanju i radu najviših institucija krivičnog pravosuđa Bosne i Hercegovine i njihovog vaninstitucionalnog i izvan zakona utvrđenog djelovanja i neprimjerenih odnosa sa drugim pravosudnim institucijama i ostalim državnim organima u Bosni i Hercegovini. Također, apelant smatra da apelacija otvara i ozbiljna pitanja «u pogledu ustavne i zakonite primjene propisa, navodeći da Tužilaštvo BiH i Sud BiH «sa pozicije 'neprikosnovenog i neupitnog' autoriteta, koji su neustavno prisvojile, nameću i nezakonito primjenjuju svoje propise u drugim sudskim postupcima, koji se vode kod drugih redovnih sudova». Dalje, apelant navodi da kao hipotekarni i razlučni povjerilac trpi i može pretrpjeti daljnju nenadoknadivu materijalnu štetu. Stoga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će staviti van snage tačku III rješenja Suda BiH o određivanju privremenih mjera broj S1 2 K 002597 Krn od 22. oktobra 2010. godine.

13.              Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu  kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14.              Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15.              Kako to proizlazi iz člana 77. Pravila Ustavnog suda, on je primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, da je to u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Ustavni sud zapaža da su osim apelanta, strane u ovom postupku, s obzirom na navode iz apelacije, Općinski sud u Sarajevu pred kojim je otvoren stečajni postupak, Tužilaštvo BiH koje vodi istragu u predmetu Kt-51/10 za niz ozbiljnih i teških krivičnih djela, te Sud BiH koji je donio rješenja o određivanju privremenih mjera. Imajući ovo u vidu, kao i odredbu člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da se iz argumenata i obrazloženja koja je apelant naveo u apelaciji u odnosu na zahtjev za privremenu mjeru ne može zaključiti koji bi to interesi stranaka zahtijevali ovakvu intervenciju Ustavnog suda. Naime, nesumnjivo je da Tužilaštvo BiH vodi obimnu i složenu istragu za krivična djela organizovanog kriminala, pranja novca, lažnog pokretanja stečajnog postupka i dr. protiv više lica osumnjičenih koji se, između ostalog, terete da su sebi pribavili veoma veliku imovinsku korist na štetu stečajnog dužnika, te da je Sud BiH donio rješenje o privremenim mjerama kako bi onemogućio da imovina stečajnog dužnika za vrijeme trajanja krivične istrage odnosno do okončanja krivičnog postupka bude značajno umanjenja na štetu stečajnih povjerilaca. Apelant je upravo stečajni povjerilac, što znači da se donošenjem privremenih mjera kako je to uradio Sud BiH štiti i njegov interes, ali i opći društveni interes – pravilno i neometano vođenje vrlo delikatnih i složenih krivičnih istraga i zaštita imovine svih zainteresovanih. Osim toga, apelant nije svoj interes za donošenje privremene mjere koju traži obrazložio ničim drugim osim općim izjavama o zaštiti ustavnosti i zakonitosti, vladavine prava i sl., što je prema ocjeni Ustavnog suda upravo svrha i cilj rješenja Suda BiH o određivanju privremenih mjera do okončanja krivičnog postupka, za koje apelant traži da ga Ustavni sud stavi van snage. Također, Ustavni sud sa konsternacijom zapaža da je apelant svoj zahtjev za privremenom mjerom zasnovao i na nizu vrlo teških kvalifikacija i optužbi na račun Suda BiH i Tužilaštva BiH koje nisu utemeljene na bilo čemu drugom osim na apelantovom nezadovoljstvu načinom vođenja istrage i donošenjem rješenja čije stavljanje van snage traži ovom privremenom mjerom. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev za privremenu mjeru nesnovan.

16.              Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17.              Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

18.              U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

 

                                                                                              Predsjednik

                                                                                              Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

 

                                                                                              Prof. dr. Miodrag Simović