Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1287/09, rješavajući apelaciju «Metal-Ferrum» d.o.o. Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU  O  DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Metal-Ferrum” d.o.o. Stolac podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 007574 08 Gž od 19. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 007574 07 P od 17. juna 2008. godine,  zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1.                  «Metal-Ferrum» d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Branko Mandrapa advokat iz Čapljine, podnio je 27. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 007574 08 Gž od 19. februara 2009. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 078 53 P 007574 07 P od 17. juna 2008. godine.

2.                  Hajrudin Turajlić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je tužbom protiv apelanta pokrenuo parnični postupak, radi isplate plaća i uplate doprinosa. U tužbi je naveo da je bio zaposlen kod apelanta do izbijanja ratnih sukoba i da se 4. decembra 2000. gdodine obratio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) za uspostavu radno-pravnog statusa. Kantonalna komisija je rješenjem naložila apelantu da tužitelju uspostavi radno-pravni status u skladu sa odredbom člana 143. stav 2. ZOR-a, ali budući da apelant nije postupio po navedenom rješenju, tužitelj je podnio tužbu i zatražio isplatu neisplaćenih plaća, otpremnine i uplatu doprinosa kod PIO/MIO. Svoj tužbeni zahtjev tužitelj je konačno opredijelio nakon naklaza i mišljenja vještaka finansijske struke.  Apelant je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva istakavši prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

3.                  Općinski sud je odlučujući o tužbi donio presudu broj 07 53 P 007574 07 P od 17. juna 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, kojom je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojen a preko dosuđenog iznosa zahtjev je odbijen. Stavom I izreke prvostepene presude apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos od 1.775,63 KM. Ovaj ukupni iznos odnosi se na naknadu plaće za period od 1. februara do 5. maja 2000. godine i to u iznosu od 633,33 KM i na ime otpremnine prema članu 143. ZOR-a iznos od 1.142,30 KM sa zateznom kamatom počev od 13. juna 2007. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. U stavu II izreke je obavezan apelant da tužitelju uplati doprinose za PIO/MIO Mostar koji se isplaćuju na teret poslodavca u korist Fonda PIO/MIO Mostar za period od 1. januara 1991. godine do 3. aprila 1992. godine u iznosu od 268,30 KM te doprinose za period od 1. februara do 5. maja 2000. godine. Stavom III izreke presude, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.300,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. juna 2008. godine kao dana donošenja presude pa do isplate. Iznad dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen.

4.                  U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je nakon provedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrđeno da se tužitelj zaposlio kod apelanta 18. januara 1971. godine te da se prilikom zaposlenja preduzeće zvalo Metal Stolac, zatim Soko Metal Stolac a poslije rata je preimenovan u naziv apelanta. Na okolnost prigovora nedostatka pasivne legitimacije, Općinski sud je izvršio uvid u kopiju radne knjižice tužitelja i uvidom u Ugovor o osnivanju Metal Ferruma d.d. Stolac broj 1/97 od 12. decembra 1997. godine. Navedenim ugovorom je propisano  da je «Metal» d.o.o. Stolac koji je registrovan kod Višeg suda u Mostaru 7. oktobra 1991. godine u novoosnovano društvo unio svu svoju imovinu i prava, a članom 30. istog Ugovora je propisano da su se strane usaglasile da uposlenici «Metal» d.o.o. Stolac koji sud bili uposleni na dan zaključenja ugovora zasnuju radni odnos u novoosnovanom društvu  a da će ostali uposlenici biti primljeni u radni odnos prema ukazanoj potrebi».  S obzirom na ovakvo utvrđenje kao i činjenicu da se apelant upustio u raspravljanje pred Komisijom za implementaciju člana 143. ZOR-a tražeći dostavu dokaza da tužitelj nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, Općinski sud je ocijenio da prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije osnovan. U pogledu visine naknade, Općinski sud je ocijenio da je djelomično osnovan apelantov prigovor, budući da tužitelju naknada plaće za vrijeme čekanja posla pripada tek od podnošenja zahtjeva za uspostavu radno-ptravnog statusa odnosno od 1. februara 2000. godine. U pogledu zahtjeva za isplatu otpremnine, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj bio u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, da se blagovremeno pismenim putem obrato poslodavcu za uspostavu radno-pravnog statusa i da u međuvremenu nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca, zbog čega se smatra uposlenikom na čekanju posla. U odredbi člana 143. stav 4. ZOR-a kako je dalje istakao Općinski sud, propisano je da ukoliko uposlenik ne bude pozvan na rad po isteku 6 mjeseci od stupanja na snagu ZOR-a prestaje mu radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, uz pravo na otpremninu. Obzirom da tužitelj ima 20 godina radnog staža otpremnina mu je obračunata po koeficijentu 3,00 pa mu je dosuđena visina otpremnine prema nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 1.142,30 KM. U pogledu zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa za PIO/MIO sud je odlučio u skladu sa odredbom člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prema kojoj osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za PIO/MIO.  

5.                  Kantonalni sud je apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude odbio kao neosnovanu presudom broj 53 0 P 007574 08 Gž od 19. februara 2009. godine a djelomično uvažio žalbu tužitelja i prvostepenu presudu preinačio u pogledu troškova postupka tako što je tužitelju umjesto dosuđenih 1.300,50 KM dosudio iznos od 1.734,70 KM uz trošak sastva žalbe u iznosu od 295,20 KM. Kantonalni sud je potvrdio činjeničnio utvrđenje i primjenu materijalnog prava, posebno naglasivši da su navodi u pogledu pasivne legitimacije apelanta pravilni te da razloge koje je istakao prvostepeni sud prihvata kao svoje. Apelant, kako je dalje navedeno, kao novoosnovano preduzeće odgovara i za obaveze svog osnivača. Što se tiče troškova postupka, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da ej tužitelj uspio u sporu sa 75% koliko mu je dosuđeno na ime nakanda plaće, otpremnine i doprinosa. Međutim, u vezi s troškovima postupka Kantonalni sud je ocijenio da tužiteljev uspjeh ne treba posmatrati isključivo kvantitativno, nego i po njegovoj kvaliteti. Naime, kako je dalje navedeno, konkretan spor je uzrokovao apelant jer je odbio tužitelju platiti naknade koje mu po zakonu pripadaju prije podnošenja tužbe. Zbog toga tužitelju pripada iznos troškova u punom iznosu od 1.734,70 KM kako je prvostepeni sud pravilno obračunao a ne 75% od ovog iznosa, zbog čega je prvostepena presuda u ovom dijelu preinačena.  

6.                  Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane sudova koji su donijeli pobijane persude. Apelant tvrdi da su ga redovni sudovi neopravdano obavezali na ispunjenje obaveze prema tužitelju, iako u konkretnoj situaciji nema pasivnu legitimaciju za uspostavu takve novčane obaveze. Smatra da sudovi nisu jasno obrazložili razloge zbog kojih je njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije odbijen te da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. Povredu prava na imovinu vidi u neopravdano uspostavljenoj obavezi da tužitelju isplati određene novčane iznose. 

7.                  Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

         Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu  kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

            Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

            Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8.                  Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9.                  U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10.              Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11.              Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda,  prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12.              U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

 

                                                                                                Predsjednik

                                                                                                Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

 

                                                                                                Prof. dr. Miodrag Simović